Pomislio sam na jednu priču o posejanoj pšenici i ranom mrazu, setio sam se crnih gumenih čizama, jata vrana na ogolelom bagremu, i velike, tople, tapacirane ruke, koja me je vodila duž preorane, nepregledne njive.
Emilija mi je spustila ruku na kolena.
– Nešto nije u redu?
Privukao sam je sebi, i odmah je pronašla mesto između mog vrata i ramena, godinama kalupljeno za njenu glavicu.
– Sve je u redu. Samo sam se malo setio mog starog…